Nakon velikog interesa za tekst o svom iskustvu s dogovaranjem rehabilitacije u toplicama, odlučio sam podijeliti još jednu – zdravstvenu – crticu.
Ovog puta radi se o mojoj najdražoj ljekarni. Zbog iznimnih gospođa koje me uvijek dočekaju osobno, s pažnjom i razumijevanjem. Ako koristite lijek koji je povremeno teže dostupan, znate koliko znači osjećaj da farmaceutkinje znaju vašu zalihu i na vrijeme naruče novu dozu. Kad mi se to prvi put dogodilo, ostao sam zatečen. Sve se odvilo bolje nego što sam očekivao – kao da su učinile “milju više”, a ne samo odradile svoj posao. Svaka čast.
Ali u istoj toj ljekarni nešto me svaki put iznova iznenadi – dva odvojena pulta. Jedan za lijekove na recept, drugi za sve ostalo. Kao netko tko svakodnevno savjetuje tvrtke o važnosti omnichannel iskustva, to mi je kao šaka u oko. Dva čekanja, dva računa. Još je gore kad telefonom pitam nešto što sam već poslao mailom – a nitko ne zna o čemu se radi.
Na pragu pedesete dan započinjem sa sedam tableta, a petkom i injekcijom proteina. Nešto zbog kroničnih stanja, nešto preventivno. U ljekarni najprije podignem lijekove na recept, pa uzmem dodatke prehrani, a ponekad i nešto iz kozmetike. Za lijekove idem desno, za D3 i B-kompleks lijevo. Redova uglavnom nema – ali to nije bit. Nije stvar u čekanju, nego u tome što nitko ne vidi priliku za bolji doživljaj i pametniju prodaju. Ne baš u trenutku kad gospođa ispred mene razmatra kremu za ispucale pete, a ja s migrenom čekam i razmišljam – je li dijete još uvijek u autu?
Razumijem – dva pulta trebala bi značiti brzinu i diskreciju. Ali usput se gubi nešto važno: mogućnost za učinkovit cross-sell.
McKinsey je 2023. pokazao da čak trećina impulzivnih kupnji otpada ako kupac mora mijenjati kontekst – stajati u drugom redu ili koristiti drugu aplikaciju.
Diskreciju se može osigurati i plavom crtom na podu – kao u banci. A što se tiče čekanja, dvije univerzalne blagajne bile bi sasvim dovoljne, čak i u gužvama. Ljekarna nije prehrambena trgovina. Iskreno, ne sjećam se kad sam tamo čekao dulje nego na blagajni u supermarketu. I da, uvijek me iznervira kad netko ispred mene na benzinskoj stanici plaća lutriju, a ja kasnim na sastanak. Hvala nebesima na samoposlužnim terminalima.
Možda sam previše zaražen svojim poslom – kako prodati više i pametnije. Možda ljekarne još uvijek ne gledaju na sebe kao na pravi biznis i ne pitaju se kako dodatno zaraditi na pacijentu koji dolazi po lijek. Ali ta vremena nezaustavljivo dolaze…